Prošlo je skoro vijek prije nego što je zemlja zvanično imenovala praznikom datum svog osnivanja.
Nedavnim usvajanjem Zakona o Nacionalnom danu nezavisnosti, kojim se obilježava kraj ropstva u Sjedinjenim Državama, zemlja sada ima 12 federalnih praznika. Mnoga su raspoređena po američkom kalendaru, ali njihovo postojanje nije samo priča o kontinuitetu. Oni odražavaju kako su SAD evoluirale - od pripadnosti država relativno maloj federalnoj vladi do centralizovanije nacije.
Državni i lokalni skupovi za Dan nezavisnosti i druge praznike stari su koliko i sama zemlja. Ali prvi krug federalnih praznika, identifikovan kao takav jer su federalni službenici (u početku samo savezni službenici u Washington DC) dobili slobodan dan, predsjednik Ulysses S. Grant potpisao je zakon 1870. godine, pet godina nakon okončanja građanskog rata.
"Građanski rat konsolidovao je nacionalnu moć na sve načine, a nacionalni praznici su ilustracija toga", kaže historičar nagrađivan Pulitzerovom nagradom Eric Foner. "Bilo je mnogo, mnogo prvih poslije građanskog rata".
Uvođenje proslave Juneteentha drugih federalnih praznika prošlo je sa značajnom većinom u Kongresu, što ukazuje na širok dvopartijski konsenzus. Prvi praznici, primjećuje Grantov biograf Ron Chernow, bili su najsigurniji u to vrijeme - Nova godina, Dan nezavisnosti, Dan zahvalnosti, Božić i rođendan Georgea Washingtona (donesen 1879).
"Pratili su građanski rat, ali, slučajno, nisu imali nikakve veze sa građanskim ratom. Ratne rane i dalje su bile duboke i neopozive, a svako obilježavanje samog rata moglo bi se smatrati podjelom", kaže Chernow. Primjećuje da Dan sjećanja, počast onima koji su poginuli u ratu, nije postao federalni praznik sve do 1888. godine.
"Sa prvih pet federanih praznika pokušalo se da se uspostavi zajednički jezik između Sjevera i Juga", kaže Chernow. "Obje strane u građanskom ratu tvrdile su da su se borile u duhu američke revolucije. Stoga je objema stranama bilo lako da ispoštuju rođendan Washingtona i Dan nezavisnosti".
Bez obzira na izjave o patriotizmu ili socijalnoj pravdi, federalni praznici odražavaju dio osjećaja u zemlji za samu zemlju i kako se zemlja mijenja.
Javna podrška da rođendan Martina Luthera Kinga bila je toliko jaka da ga je 1983. godine potpisao predsjednik Ronald Reagan, koji se šezdesetih protivio Zakonu o građanskim pravima i Zakonu o biračkim pravima i privatno vjerovao da su stajališta kasnijih lidera koji se zalažu za građanska prava bila "zasnovana na slici, a ne na stvarnosti". Čak i tada su se Arizona, New Hampshire i Južna Karolina opirali da to postane državni praznik, a Južna Karolina je čekala do 2000. godine. Alabama i Mississippi još uvijek povezuju Kingov rođendan sa rođendanom generala Konfederacije Roberta I. Leeja.
Dan Kolumba postao je nacionalni praznik 1968. godine, koji su Kongres i predsjednik Lyndon Johnson odobrili kao počast imigrantima i kao "izjavu o spremnosti da se s povjerenjem suoče sa nepoznatom sutrašnjicom", prema tadašnjem izvještaju Senata.
Ali tokom posljednjih 40 godina, kako se Columbova slika premještala sa nekoga ko je otkrio Ameriku na rasističku i imperijalističku, gradovi i države su ili promijenile ime praznika (Havaji ga nazivaju "Dan otkrića") ili su iskoristili dan kako bi ga posvetili drugima - od 1989. godine Južna Dakoka ga naziva "Danom američkih domorodaca".
"Federalne praznike možete zamisliti kao spomenike podignute u parkovima", kaže Matthew Dennis, autor knjige o američkim praznicima iz 2002. godine "Dani crvenih, bijelih i plavih slova". "Pomoću spomenika, pokušavate da umetnete značenje prošlosti u kamen. Ali to se može promijeniti, a ljudi bi mogli reći: 'Čekaj, ko je ovaj tip?'"
Među nacionalnim praznicima, 4. juil je najsloženiji i o njemu se raspravlja, odraz pitanja i kontradikcija o porijeklu zemlje i o samoj Deklaraciji o nezavisnosti.
Dan nezavisnosti zahvaćen je podjelama u zemlji gotovo od samog početka. Tokom 1780-ih i 1790-ih, pristalice jače centralne vlade (federalisti) i oni koji su brinuli o povratku u monarhiju u britanskom stilu (ponekad nazvanu Jeffersonovim republikancima), prepirali su se oko autorstva Deklaracije o nezavisnosti, s tim što su republikanci isključivu zaslugu davali svom Thomasu Jeffersonu i federalisti koji se (ispravno) protive tvrdnji da su mnogi drugi na tome radili.
U decenijama prije građanskog rata, crni Amerikanci često su bivali isključeni iz zvaničnih događaja od 4. jula i umjesto toga bi slavili 5. juli, dok su obje strane priznavale 4. juli i svoju udaljenost od njega. Frederick Douglass održao je 5. jula svoj čuveni govor iz 1852. godine "Šta je robu četvrti juli".
Sam građanski rat bio je period za razmičita tumačenja. Južnjaci su prihvatili poruku Deklaracije o nezavisnosti kao čin prkosa protiv tiranije. Sjever je na to gledao kao na nacrt. U pismu Kongresu upućenom 4. jula 1861. godine, samo nekoliko mjeseci nakon početka građanskog rata, predsjednik Abraham Lincoln govorio je o Danu nezavisnosti kao inspiraciji za novo i humanije društvo.
"Naši protivnici usvojili su neke deklaracije o nezavisnosti u kojima, za razliku od one stare, koju je napisao Jefferson, izostaju riječi 'svi ljudi su stvoreni jednaki'", napisao je Lincoln.
Značenje 4. jula nastavlja da se razvija, od predsjednika do predsjednika. Franklin D. Roosevelt i George W. Bush su među onima koji su posvetili govore o Danu nezavisnosti vojsci, bilo tokom Drugog svjetskog rata ili nakon napada 11. septembra.
Obraćanje Johna F. Kennedyja iz 1962. godine, u jeku hladnog rata, nazvalo je nezavisnost "jedinstvenim pitanjem koje danas dijeli svijet" i pozvalo se na "čežnju za nezavisnošću iza gvozdene zavjese".
Predsjednik Barack Obama je 2014. godine citirao obećanje "života, slobode i potrage za srećom" i naveo to kao razlog "što imigranti iz cijelog svijeta sanjaju da dođu na naše obale".
Za Dan nezavisnosti 2020. godine, manje od dva mjeseca nakon ubistva Georgea Floyda, predsjednik Donald Trump osudio je demonstrante pokreta Black Lives Matters (BLM, Životi crnaca su važni) i kako je rekao "nemilosrdnu kampanju za brisanje naše historije, klevetanje naših heroja, brisanje vrijednosti i indoktrinaciju naše djece". Njegov tada mogući nasljednik, Joe Biden, objavio je kratki video snimak u kojem je rekao da zemlja još nije ispunila svoje obećanje o jednakosti, napominjući da je čak i Jefferson bio robovlasnik.
"Ali kada je jednom predloženo, to (jednakost) je bila ideja koja se nije mogla da se ograniči", rekao je. "Preživjela je bijes građanskog rata, pse Bulla Connora, atentat na Martina Luthera Kinga i više od 200 godina sistematskog rasizma."
"Amerika nije bajka", dodao je Biden. "To je bio stalni napor između dva dijela našeg karaktera: ideje da su svi muškarci i žene - svi ljudi - stvoreni jednaki i rasizma koji nas je razdvojio."